Nedavno sam bio pozvan od moga dugogodišnjeg
prijatelja, uzgajatelja Tipplera, da budem nazočan izložbi u Derby SR klubu. Po
dolasku sreo sam Gordona Islanda i Johna Chadwicka koji su nedavno prešli s
uzgoja Tipplera na uzgoj trkaćih golubova; također sam susreo Allana Wooleya,
Kevina Hallasa i Johna Harrisa, bivše uzgajivače Tipplera koji su se pridružili
SR klubu 1986. Svi ovi novi članovi uzgajivača trkaćih golubova su osvojili državne
nagrade sa svojim Tipplera. Za mene i za Patta Kellya, bivšeg tajnika Long
Eaton kluba, činjenica da smo bili u mogućnosti ohrabrivati te nove članove,
pomažući im da zadrže dobro leglo, te da sve obave u razumnim troškovima, bila
je od posebnog značaja. U godini kada RPRA zahtijeva od klubova da čine sve
moguće ne bi li ohrabrili nove članove da pristupe tomu sportu, smatram da je
divno da imamo velik netaknut izvor novih članova bratstva Letećih Tipplera.
Volio bih se čuti sa bilo kojim od mojih starih prijatelja koji su se
prihvatili utrkivanja, ili koji razmišljaju o tome.
Naravno, kada se poznanici
iz posljednjih 20 – 30 godina sretnu, razgovor se neminovno veže uz dobra
vremena pred mnogo godina, i nije prošlo mnogo kad je Allan ukazao na činjenicu
da sam ja bio prvi uzgajivač koji je
trenirao Tipplere za utrke po mraku u Derbyu. Prije mnogo godina hranili smo i
trenirali mlade Tipplere da lete od zore do sumraka, ali nikad u potpunoj tami.
Ako bi se ptice puštale da lete u potpunom mraku, bez potrebnog treninga,
izgubile bi se, tek poneka bi se vratila idućeg dana.
1955. sam se iselio iz
očeve kuće, te sam sagradio novi loft na livadi u blizini svoje nove kuće. To
mi je dalo prednost da sam mogao postaviti dvije zasjenjene lampe od 100 wati
na krovu golubinjaka tako da su one osvjetljavale dio livade, a da nisu
predstavljale nelagodu za susjede. Nekoliko sam mladih ptica, uzgojenih na
imanju moga oca, prenio 1955. u svoju novu kuću. Trenirao sam ih tijekom 1955.,
te ih zadržao kroz cijelu zimu. U veljači 1956. počeo sam ih trenirati da lete
i po mraku. Namjeravao sam pobjediti na Državnom natjecanju, a to sam i uspio
tijekom 1956., sa dva mlada plava i jednim srebrnim letačem postigavši 19 sati
i 7 minuta. Čini mi se da mi je sudac tada bio Tony Smedley. Da bih bilo što
postigao na državnim natjecanjima, bilo je neophodno da treniram letače od
jutra pa barem jedan sat nakon zalaska sunca, u mraku.
Kada sam bio dječak pravila
National Unije su bila takva da su golubovi mogli letjeti po mraku, ali nisu
bila dozvoljena svjetla koja bi pomogla ptici da se spusti. Neki su
natjecatelji rabili zviždaljke, a Wilf Lovatt je trenirao svoje ptice da se
spuste na zemlju tako što bi im mahao bijelom zastavom. Ipak, u blizini
njegovog legla nalazio se stup s javnom rasvjetom, pa mu je to svakako pomagalo
da ptice vide mahanje bijele zastave. Često sam ga posjećivao, i bilo mi je
silno žao kada je njegova žena poginula kada ju je auto udario na raskršću u blizini
njihove kuće. Postupno, pravila su popravljana sve dok statična svjetla nisu
bila dozvoljena kako bi se ptice lakše navodile da slete na zemlju u mraku.
Na dan natjecanja sudac je
odredio vrijeme puštanja ptica na 4.00 ujutro, a svjetla su upaljena u 23.00
navečer. Ptica je letjela 19 sati. Postojala su stroga pravila koja su
ograničavala dozvoljeno vrijeme unutar kojeg su ptice morale biti okupljene na
golubinjaku nakon paljenja svjetla. Također je postojalo još jedno strogo pravilo
koje je glasilo da sat vremena nakon što bi sudac vidio ptice kako se
razdvajaju u mraku, bio je dozvoljen jedan sat da ih se vrati na trijem. Prije
ili poslije ptice bi se izgubile u mraku, pa bi se spustile. Za vrlo tamnih
noći brzo bi se razdvojile, ali za noći koje je osvjetljavao mjesec, ptice su
znale ostati zajedno do 2.00 ili 3.00. ujutro. Tippleri će neograničeno letjeti
u mraku sve dok su zajedno sa ostalim pticama, i neće se vratiti na trijem sve
dok se ne nađu sami.
Proveo
sam mnoge sate trenirajući ih u mraku, potom na danjem svjetlu, diskvalificiran
sam u mnogim natjecanjima nakon što su ptice dobro preletjele dan, a potom i
noć, ali bi posljednja ptica iz gnijezda sletjela otprilike minutu nakon dozvoljenog vremena od paljenja svjetala u
okviru kojeg se ptice trebale skupiti na trijemu. Znao sam davati pticama
citrat željeza ili fosferin posljednja dva dana uoči natjecanja, ali očito sam
im davao prevelike količine pa su ptice postale nervozne. Odlučio sam prestati
s tim kako bi ih mirnije spustio na zemlju u mraku.
1956. formulirao sam
vlastiti sustav letenja po mraku. Moji Tippleri su bili dobro hranjeni uz
dodatak dvaput tjedno sjemenjem. Trening sam započeo tako što sam ih puštao da
lete tijekom cijelog dana, privlačeći ih natrag golubinjaku koristeći se
“golubovima mamcima” kratko prije sumraka. Nisam im potom dozvolio da uđu u
trijem, već bi ih puštao vani s “golubovima mamcima” da im prave društvo, a
svjetla bi bila ugašena. Glavna stvar u ovom stadiju bila je naviknuti ptice na
sjene, i dati im osjećaj sigurnosti u mraku. Nakon otprilike sat vremena
provedenog u mraku ptice bih pustio u trijem i nahranio ih. Tako sam nastavio
tri ili četiri dana i noći. Petog dana sam pustio ptice na redovan let po danu,
a zatim bi ih vratio u trijem-box prije mraka. Ugasio bih svjetla kao i obično,
a zatim bih u mraku podigao jednu po jednu pticu, ponio ju u vrt, te ju pustio
da odleti natrag do gnijezda. Sa svakom bih pticom ovaj postupak ponovio po
desetak puta tijekom noći, i tako pet – šest noći uzastopno. Sedme noći sam
smatrao da se ptice više ne boje slijetanja u mraku. S pticama sam letio kao i
obično tijekom dana, spuštao bi ih u sumrak, te ih zatvarao u “trijem-korpu”.
Tamo bi ih ostavio skoro do potpunog mraka, a zatim bi ih pustio da odlete u
mrak po prvi put zajedno. Nakon otprilike minute kada bi ptice nestale u mraku,
upalio bih svjetla i pustio “golubove mamce”. “Mamci bi se kretali, letjeli oko
trijema, a ako je trening kroz protekla dva tjedna bio uspješan, ptice će letjeti
kratko vrijeme i vraćati se natrag jedna po jedna. Obično jato Tipplera neće
sletjeti istovremeno na trijem, već jedna po jedna.
Nakon
ovoga s timom postepeno letite sve duže u mraku, sve dok ptice ne budu sposobne
letjeti i do dva sata nakon zalaska sunca, prije nego što upalite svjetla.
Počevši ih trenirati na ovaj način, svoje ptice bi obično puštao u 14.00
popodne, na letove za trening i to samo četvrtkom i nedjeljom, vraćale bi se
oko 23.30 navečer, te bi me čekale da upalim svjetla. Hranio sam ih jednom dnevno sa 1½ uncom ječma, a
samo četvrtkom i nedjeljom sam im davao po čajnu žlicu lana. Ptice za
natjecanje uvijek sam držao odvojeno, i nikad ih nisam pario.
Da sada imam istu predanost prema golubovima za utrke, kao što sam ju
imao s Tipplerima, svakako bih svoje ptice trenirao da lete i 30 minuta u
mraku. Bilo bi to jednostavno. Ne bih očekivao da teže nekim udaljenostima u
mraku, ali bi im to barem dalo samopouzdanja da nastave letjeti malo duže nakon
sumraka, te ako je moguće da završe let istog dana, umjesto da se vraćaju kući
idućeg dana.
Mr. Gordon Hughes NTU –
Yearbook 1988. g.
Preveo sa engleskog: Željko
Fajdetić